Dana 25. rujna 2019. godine u 9:30 h učenici 1.a i 1.b razreda krenuli su na stručni izlet u ETNO KUĆU SLAKOPER koja se nalazi pod Okićem. Voditeljica izleta je bila prof. Ksenija Pavlović, a pratnja naše razrednice prof. Marija Šarić i prof. Dubravka Purić.
Put je bio zaista kratak, svega 15 min, odnosno 8 kilometara od našeg polazišta iz Samobora. Kad smo stigli, dočekao nas je profesor Marijan Slakoper koji je ujedno i vlasnik Etno kuće, prekrasno imanje koje je uređeno tradicionalnim stilom. Održao nam je predavanje u muzeju, jednoj od kuća koja je uređena tako da iz ambijenta sve „etno“ možemo i vidjeti.
Kućice su bile drvene, okrečene vapnom. Oko njih se prostirala velika okućnica koje se obrađivala. Stanovništvo je živjelo u zadrugama, a na čelu je bio starješina s gospodaricom. Takve zadruge su znale imati i do četrdeset članova. Zadružna kuća se sastojala od glavne prostorije, iže, gdje se jelo i spavalo, kuhinje, kujne, i male sobe, komorice. Kuće su znale imati i smočnicu tzv. malu ižu i tavan. Krov je bio pokriven slamom, škopom. Od gospodarskih su zgrada imali štagalj, svinjac, kurnak. Dio dvorišta su odvajali za vrt na kojem su uzgajali krumpir, peršin i luk.
Postoje i neke legende, a najpoznatija je o okićkim vješticama. Nije postojao niti jedan stariji stanovnik koji se nije bojao noću izaći van zbog strašnih vještičjih kletvi. U dugim zimskim noćima cijela se obitelj znala okupiti u jednoj prostoriji, zapaliti svijeću i pratiti gdje će dim krenuti. Ako dim krene prema unutrašnjosti znači da će biti dobra godina i nitko neće umrijeti, a ako krene prema vratima, bit će loša godina i netko će umrijeti. Postoji priča o jednom stanovniku Klaka koji je pronašao vrč pun srebrnih novčića. Kad je shvatio da su dosta stari, odlučio je novčić po novčić prodati. Ta informacija je stigla do tadašnje „milicije“ koja je odmah intervenirala i zaplijenila vrijedne novčiće. U sklopu ponude osmišljene su razne radionice za djecu, prostor za razne obiteljske i društvene proslave.
Uslijedio je fini ručak, a onda šetnja. Cilj – stari grad Okić. Kroz šumu smo hodali i penjali se otprilike sat vremena i nije bilo jednostavno. Do vrha su stigli najuporniji. Pogled sa zidina nas je oduševio i morali smo sve zabilježiti fotografiranjem. Napravili smo i prvu razrednu fotografiju. Silazak je bio još naporniji, ali isplatilo se. U 14 h smo krenuli za Samobor.
Bila je ovo prilika upoznati tradicionalni život stanovništva u prošlosti, čime su se bavili, kako su živjeli, kako su izgledala njihova imanja i selo, ali i način kako pokrenuti posao od ideje do realizacije i kako to pretvoriti u obiteljski posao i nastaviti razvijati kao kvalitetnu turističku ponudu.
JOSIP ŠABARIĆ 1.B